"Stay Strong?"

Can we pretend that airplanes in the night sky are like shooting stars?















Bullet points
20. Future pharmacist. Disney inspires me every day. I'm breathing when I'm traveling. Italylust. Can spend my whole life eating pancakes and playing with cats, while "Letters to Juliet" keeps on showing Italian landscape. Only summer and smell of the sea in the air make sense. Having my little army by my side is everything that matters.

Links




Stats

online | 45143 visitors | comments

Dear diary, today will be different. It has to be.

17.05.2015.

Sometimes you don't see that the best thing that's ever happened to you is sitting there, right under your nose

Osjećam se čudno. Još mi je gore što baš kad se osjećam čudno imam i tu neizmijernu potrebu da pišem postove. Onda kad se vratim unazad, kad želim da osvježim uspomene, shvatim da je ovaj blog više riznica nekih mojih lomljava, premišljanja, zaključivanja, nego što je arhiva nekih događaja. Ali, opet se lijepo vratiti i nasmijati se svojim tada-tako-užasnim-i-velikim brigama.

Upravo sam odgledala Love, Rosie. Prvih pola sata sam razmišljala zašto bi mi neko pobogu trebao preporučiti ovaj film?! Bilo mi je krivo i što sam mamu upetljala u cijelu tu besmislenu radnju. Znaš kao ono kad cura bježi od nekoga i onda se krije iza kolica, pa povuče za sobom još čitavu kolonu bicikala i pocijepa haljinu, ostavši gola pred momkom koji joj se sviđa od osnovne škole. Eh, ne baš tako, ali shvatate poentu. Uglavnom, film sam završila u suzama. Ja jednostavno ne mogu da shvatim kako se to živi s uspomenama. Morala bih potražiti neki kurs, životnu školu, koja bi me naučila kako da barem ne razmišljam koliko je teško drugim ljudima da žive sa uspomenama. Mislim na one lijepe, ali koje ne možete proživljavati ponovo sa ljudima s kojima ste ih nekada dijelili.

Sva protekla dešavanja su me nekako podstakla da nekim ljudima puno više pokazujem koliko su bitni i koliko znači kad osjetiš na svojoj koži nečiju dobrotu. U samo tri dana sam profiltrirala najuži krug prijatelja, izbjegla grešku koja bi me koštala odnosa sa jednom od meni najbitnijih osoba na svijetu i dobila sam motiv da uspijem u svojim snovima. Do sada sam imala snove, ali sam bila isuviše pasivna. Ali snovi su, ljudi, sve! Baš ono: "Šta je čovjek bez snova?" Nije živ. Konstantna težnja ti omogućava da osjetiš da dišeš, a ne da to činiš mehanički. Kako je samo lijepo imati mogućnost sve ovo sažeti u rečenice koje imaju smisao, u poređenju sa zbrkom u mojoj glavi. A sada, laka vam noć, bloggeraši.

 photo large 15_zpsnlzz5ic6.jpg
14.05.2015.

Bledi svaki san što smo imali, sve smo dali večnosti, pa izdali

Ljeto je počelo kad čuješ pljusak napolju, a ti samo što si se počeo spremati da izađeš na piće sa društvom. Volim ovo lupkanje i kuckanje po prozorskom oknu, i volim kad se šćućurim u svojoj sobici, upalim laptop i krenem sa ovim pisuckanjem. S obzirom da sam dan provela nad pinocitozom i fagocitozom, te drugom prezanimljivom terminologijom, što tako dobro ide uz ove tople dane... Sada mi ostaje jedino da začinim ovaj post svojom novom himnom i legnem na spavanje. Laku noć, bloggeraši.

08.05.2015.

Cause darling I'm a nightmare dressed like a daydream

Sve bih radila osim učila. Toliko je sve blizu, a ja nemam ni atom energije da sve to dovedem do kraja. Kako to da mi u najboljim godinama imamo najmanje motiva za pokretanje, a oni koji više nisu sposobni da ostvaruju ciljeve, eh, oni ih imaju punu kapu. Još mi tok događaja nikako ne pomaže ostvarivanju zamišljenog. Jučer na sajmu, koja to treba da bude slučajnost?, pored nas štand hotela u kome A. radi, u kome sam bila prije dva ljeta. Ne znam, nekako sam očekivala da se on pojavi, kao ono "iznenađenje", ali svaki put sebe iznova napominjem kako život nije film koji producira Nicholas Sparks. Kaže, nije imao mogućnost izbora, nije ni znao da će oni ići na naš sajam. Vjerujem mu, jer znam koliko i on želi da se vidimo. Samo zamišljam na šta bi to ličilo, nakon toliko vremena, u mom gradu. Čovječe... Ali umjesto toga, i onaj poklon što bih mu poslala preko onih iz hotela, ne. Oni su mi već pobjegli.

Da stvar bude još "da lupiš glavom od pod i ne možeš da vjeruješ", pojavi se momak iz istog mjesta odakle je A. Istog godišta. Iz iste srednje škole. Toliko me je sve to pogodilo, bukvalno previše stvari u jednom momentu. Izađemo nas par sinoć s njim i ne vjeruješ kakvih momaka ima van ovog našeg smetilišta. Čisto razgovaramo i dopisujemo se iz razloga što želim da me barem to malčice učini bliže A. Ne znam više ni šta da mislim. Samo je sve manja vjerovatnoća da će se viđanje desiti prije odlaska, ali se sve tješim da je ovo jedna od faza. Ko bi znao. Jedino što znam je da mi je danas došla jedna od najdražih osoba na svijetu. Znam da sam imala jedan od najboljih dana u životu. Oproštajni dan sa razredom i sva ceremonija konačnog zbližavanja nakon četiri godine. Držaću se tih trenutaka i pokušati usmjeriti pažnju na realnije ciljeve i puno, za život, važnije. Ljubim vas, bloggeraši moji. Čujemo se.

 photo large 9_zpsot4yeqk5.jpg
06.05.2015.

A song will write you, you don't write it

Punih osam mjeseci se nisam ulogovala na blogger! Da.li.je.moguće? Danas pokušavam ući, ni passworda se ne mogu sjetiti. Gledam u box pored, piše mi da imam 17 godina. Strava i užas! Ali, jednostavno ne mogu više bez bloggera. Toliko godina sam ovdje da nekako osjećam izdajom zanemarivanje bloga. Trebalo bi mi 800 postova da nadoknadim sve nezabilježene misli, i odigrane događaje, tako da sam odlučila da krenem od danas.

Danas se osjećam naelektrisano. Čovječe, koji haos! Matura, polaganje, prijemni, konkursi... Jednostavno želim otići na more, zariti glavu u pijesak i tamo čekati dok se ne desi neko čudo. Znam da bih sada trebala biti maksimalno koncentrisana na obaveze, ali ne mogu prestati razmišljati o nekoj nostalgiji koja me je uhvatila. Prošle su skoro pune dvije godine otkad smo se zadnji put vidjeli. On sada odlazi, isto tako i ja. Dobila sam izrazitu želju da samo još jednom osjetim ono što sam tada osjetila. Sjećam se tog momenta, sjećam se kako sam sebi rekla: "Zapamti ovaj momenat, zapamti koliko si srećna u njemu, teško će ikada više biti ovako jednostavno." Shvatam da su ovo sad ništarije u poređenju sa onim što dolazi, ali već se komplikuje. Možda sam samo željna tog spokoja, pa se vraćam njemu. Ili je možda on ipak bio najbolja stvar koja mi se desila. Čovjek da zna u svakom trenutku šta je ispravno, ne bi pravio nikada greške. Da mi je vratiti ono vrijeme kad sam se premišljala želim li u inostranstvo na fax. Lupila bih sebi šamarčinu i rekla da sam glupa što uopšte trošim sekund premišljajući se.

Baš sam preksinoć čitala postove iz tog perioda i ubijala sebe uspomenama. Nisam tada pisala dnevnik i sada se kajem. Kajem se što nisam zapisala svaki sekund, zabilježila svaku riječ, urezala svaki pogled... Želim da sada imam živu sliku onog osjećaja, one ljepote. Kažu u pamćenju ostaje ono što treba. Pa, zašto mi onda ostaju u pamćenju ružna djela ljudi koji su me povrijedili? Zašto mi ne ostane u pamćenju svaki njegov dodir, osmijeh, kompliment? Eto. Zato želim ponovo pisati. Volim pisati. Ne volim, ustvari. Obožavam!

 photo large 12_zpsfduijqu1.jpg

Noviji postovi | Stariji postovi