"Stay Strong?"

Can we pretend that airplanes in the night sky are like shooting stars?















Bullet points
20. Future pharmacist. Disney inspires me every day. I'm breathing when I'm traveling. Italylust. Can spend my whole life eating pancakes and playing with cats, while "Letters to Juliet" keeps on showing Italian landscape. Only summer and smell of the sea in the air make sense. Having my little army by my side is everything that matters.

Links




Stats

online | 25412 visitors | comments

Dear diary, today will be different. It has to be.

08.11.2016.

I´ve got a crush on the world

Pišem iz drugog grada. Iz druge države. Kako je ovaj život magičan... i kako ga onda ne voljeti? Toliko padova, a poslije svakog slijedi more lijepih trenutaka, kojih se jedino i sjećamo. Bože, kako bih voljela da nekom riječima mogu opisati sreću kad sam upala na fax u Beču, kad bih samo mogla dočarati koliko je ta informacija baš trebala doći u tom trenutku, na tom mjestu, da je podijelim sa baš tim ljudima. Koliko sam očarana svime što se dešava, čak i onim mračnim, i onim čudnim, i onim prelijepim, a najviše činjenicom da se jednostavno sve što se dešava, dešava baš sa nekim razlogom. Prije sam svaki pad gledala kao crno dno iz kojeg sa suzama moram izroniti. Sad pad gledam kao zaobilaznicu do cilja, koja mora na kraju imati neku pouku. Svaka osoba ima razlog zbog čega je u našem životu. Pa, čak i onaj crnac pored kojeg svako jutro prođem na U-Bahn stanici. Da, njegova je uloga da me oraspoloži kad sam nezadovoljna savršenstvom, da me podsjeti gdje sam i da cijenim svaki korak koji napravim, jer, pa, mogu! Ima ulogu i ona odvratna žena u kancelariji za vize. Ona me uči da se nikad tako ne ophodim prema ljudima, jer ne želim da me ikad iko prezire, kao što ja prezirem nju. A Njegova uloga... Hajde da ga označimo sa H. Jedva čekam da je saznam. Mada, možda i ne želim da je saznam, jer onda bi morao da napusti moj život, jer je životna lekcija ispredavana, ispit položen. A, koliko god predavanje bilo loše, neispravno, suprotno od onog što želim od predavanja, nekako mi se ostaje tu. Tako neodređeno, tako zamršeno, tako željno novog zapleta. Ima li boljeg lijeka od pisanja?! Ulogovala sam se na blogger sa ciljem da saberem svoje misli, ali sam ih samo još više razbacala po postu. Ali, osjećam se bolje.

 photo large_1.jpg

Prije neki dan hodam ulicom, obučena u kostim Alise u Zemlji čuda, nije Noć vještica. Čeka me H. Obučen je kao pirat. Razmišljam, koliko je lijepo moći biti ko god želiš i kad god želiš, bez pogleda osude i bez tračka zanimanja, da li te poglede uopšte neko šalje. Kako je lijepo moći biti slobodan, bez razmišljanja da li komšija misli da dolazim prekasno kući, iz kakve je porodice onaj dječko s kojim izlazim, sram me bilo, ne interesuje me ni jedan trač. Na trenutak sam našla sebe, bila sam srećna, potpuno srećna. A, onda sam se zamislila... Ne smijem biti srećna, poslije toga dolazi oluja, pa sam se uplašila i odlučila da neću razmišljati više. Previše razmišljam. To sam valjda naučila u svom rodnom gradu. I onda sam u tom trenutku počela ŽIVJETI.
16.06.2016.

All roads lead to blogger.

Prije više od godinu dana sam napisala posljednji post. Da li je to moguće?! Ovaj blogger i ja smo kao oni parovi što stalno raskidaju i mire se, ali jednostavno ne mogu jedno bez drugog. Naša romansa je započela još u osnovnoj školi, promijenila mnogo tema, dizajnova i čitalaca. Mnoge uspomene, moja komična razmišljanja i tragovi davno otišlih su urezani upravo u ovim postovima. Pa, kako onda da odolim ovim emocijama? Kako da ne padnem opet u zamku toga da potpunim neznancima u gluho doba pišem svoje najzamršenije misli? Nema veze. Zato blogger i opstaje toliko godina, jer je spas i utočište mnogim mladima. Da, otišli su neki u svijet bloggera koji profitiraju svojim modnim kombinacijama ili make-up tutorijalima, ali ja ovaj blog pišem iz čiste ljubavi prema pisanju. I zato je ova naša romansa tako neraskidiva. Bez obzira na milion obaveza, ispita, suza, osmijeha, novih ljudi, neprespavanih noći, leptirića u stomaku, uspona, padova, ovaj blog će nastaviti da trpi više nego ljudi. Zato se nastavljamo čitati. Želim vam laku noć i razlog za osmijeh.

 photo large.jpg
03.06.2015.

We must take adventures in order to know where we truly belong

Da li postoji nešto na svijetu što više ispunjava čovjeka od putovanja? Za mene lično ne postoji. Tu žudnju za stalnim promjenama, novim iskustvima i spoznajama u nepoznatom okruženju usadili su mi moji roditelji u gene. Najveća želja mi je imati "gap year" i proputovati što više mogu. Ali ne težim ja luksuzu i hotelima, sjedenju pored bazena i brčkanju u moru. Ne! Ja težim "backpacking"-u u "high heels". Za mene putovanje predstavlja otkrivanje duboko skrivenih mijesta, upoznavanje najrazličitijih ljudi i njihovih stavova i pogleda na život, nespavanje do ujutru uz šum valova i logorsku vatru... Imam osjećaj da bi taj potez promijenio mnogo toga na pozitivno i da bi mi to pomoglo da pronađem ono za čim tragam nesvjesno.

 photo large 10_zpsuuxrzo3s.jpg
Često kažem da ne postoji sudbina, ali ponekad se stvarno pitam šta je to što nas natjera da u određenom trenutku budemo na određenom mjesto i sretnemo baš te ljude koji dijele ista iskustva kao mi. Ne znam odgovor na to, ali znam da volim tu misteriju koju mi ostavlja susret sa takvim ljudima i osjećam neizmijernu ispunjenost prilikom svake navale uspomena na njih. Danas me je na pisanje ovog posta navela situacija u kojoj sam upoznala djevojku koja je baš trebala da bude tu u ovom trenutku. I to upoznavanje je bilo toliko slučajno, da me je jednostavno motivisalo da se pokrenem iz ove bosanske pasivnosti. Čeka me svijet vani. Moram da radim ono što me ispunjava. Moram da iskoristim ono što mi je dato. Moram da ponudim ljudima više. Znam da to mogu! Znam da to može svako samo kad se upali ta mala iskrica, ta spoznaja da čovjek ima puno više potencijala nego što iskorištava. Znam da je ovaj post puno drugačiji od dosadašnjih, mogla bih reći, više filozofski, ali se iskreno nadam da će i možda nekoga od vas navesti da se malo preispitate šta očekujete od sebe i trugih, da ne trpite više ono što loše utiče na vaše dobro raspoloženje.
22.05.2015.

And I'm thinking 'bout how people fall in love in mysterious ways. Maybe just the touch of a hand...

Život mi ovih dana baš liči na ringišpil. Ne ringišpil. Liči mi na Dragon Khan (znat će oni koji su bili na maturalnoj u Španiji). Idemo gore, pa dole, pa naglavačke, pa se uspravimo. Jedna od novosti vezanih za dio "idemo gore" je ta što sam se čula/vidjela sa A. Stvarno je prošlo previše vremena, a odnos s njim je onaj tip odnosa, znate... Sa nekim osobama se ne morate čuti mjesecima, ali kad se čujete, nastavljate tačno ondje gdje ste stali. Bože, kako mi je nedostajao onaj osmijeh, onaj slatki naglasak, i ona njegova moć da me drži nasmijanom u svakom sekundu. Prije toga sam dosta razmišljala o tome kako možda sve preuveličavam kad je on u pitanju, ali mi je ovaj razgovor pomogao da shvatim kako stvarno ne mogu da zatvorim usta od onog pravog, iskrenog osmijeha. Kaže mi da se nisam uopšte promijenila. Nije ni on. Još uvijek je to onaj A. koji tačno zna šta reći u kojem trenutku i koji sitnicama pokazuje puno. Čega se sve sjeća... Baš neki dan mu govorim kako volim kad 'man wears a suite'. Gledam kod njega na pozadini odijelo. You're so damn cute, man! I nakon dugo vremena sam čula riječi koje su mi tako nedostajale, koje nije niko mogao da kaže na način na koji on kaže.

 photo large 6_zpsniqvfg5f.jpg

O ovim dijelovima "idemo dole" ne želim da pišem. Zašto na to da uopšte trošim riječi? To nek ide u zaborav. Idemo opet gore... Najbolja drugarica i ja ovog ljeta osvajamo zajedno morsku obalu. Već predosjećam da tu neće biti mjesta ni za šta osim za lijepe trenutke. Baš se veselim tome! Možda je i do ovog dana što se osjećam ovako. Možda ako samo usija sunce, možda će ono umanjiti sve te brige. Moramo se držati ovih lijepih momenata da bismo preskočili sve "kuke" koje nam podkačaju zavidni ljudi. To svakako niste vi, moji bloggeraši. Sa vama je tako lako.

Stariji postovi