"Stay Strong?"

Can we pretend that airplanes in the night sky are like shooting stars?















Bullet points
19. Future pharmacist. I'm breathing when I'm traveling. Italylust. Can spend my whole life eating pancakes and playing with cats, while "Letters to Juliet" keeps on showing Italian landscape. Only summer and smell of the sea in the air make sense. Having my little army by my side is everything that matters.

Links




Stats

online | 24467 visitors | comments

Dear diary, today will be different. It has to be.

16.06.2016.

All roads lead to blogger.

Prije više od godinu dana sam napisala posljednji post. Da li je to moguće?! Ovaj blogger i ja smo kao oni parovi što stalno raskidaju i mire se, ali jednostavno ne mogu jedno bez drugog. Naša romansa je započela još u osnovnoj školi, promijenila mnogo tema, dizajnova i čitalaca. Mnoge uspomene, moja komična razmišljanja i tragovi davno otišlih su urezani upravo u ovim postovima. Pa, kako onda da odolim ovim emocijama? Kako da ne padnem opet u zamku toga da potpunim neznancima u gluho doba pišem svoje najzamršenije misli? Nema veze. Zato blogger i opstaje toliko godina, jer je spas i utočište mnogim mladima. Da, otišli su neki u svijet bloggera koji profitiraju svojim modnim kombinacijama ili make-up tutorijalima, ali ja ovaj blog pišem iz čiste ljubavi prema pisanju. I zato je ova naša romansa tako neraskidiva. Bez obzira na milion obaveza, ispita, suza, osmijeha, novih ljudi, neprespavanih noći, leptirića u stomaku, uspona, padova, ovaj blog će nastaviti da trpi više nego ljudi. Zato se nastavljamo čitati. Želim vam laku noć i razlog za osmijeh.

 photo large.jpg
03.06.2015.

We must take adventures in order to know where we truly belong

Da li postoji nešto na svijetu što više ispunjava čovjeka od putovanja? Za mene lično ne postoji. Tu žudnju za stalnim promjenama, novim iskustvima i spoznajama u nepoznatom okruženju usadili su mi moji roditelji u gene. Najveća želja mi je imati "gap year" i proputovati što više mogu. Ali ne težim ja luksuzu i hotelima, sjedenju pored bazena i brčkanju u moru. Ne! Ja težim "backpacking"-u u "high heels". Za mene putovanje predstavlja otkrivanje duboko skrivenih mijesta, upoznavanje najrazličitijih ljudi i njihovih stavova i pogleda na život, nespavanje do ujutru uz šum valova i logorsku vatru... Imam osjećaj da bi taj potez promijenio mnogo toga na pozitivno i da bi mi to pomoglo da pronađem ono za čim tragam nesvjesno.

 photo large 10_zpsuuxrzo3s.jpg
Često kažem da ne postoji sudbina, ali ponekad se stvarno pitam šta je to što nas natjera da u određenom trenutku budemo na određenom mjesto i sretnemo baš te ljude koji dijele ista iskustva kao mi. Ne znam odgovor na to, ali znam da volim tu misteriju koju mi ostavlja susret sa takvim ljudima i osjećam neizmijernu ispunjenost prilikom svake navale uspomena na njih. Danas me je na pisanje ovog posta navela situacija u kojoj sam upoznala djevojku koja je baš trebala da bude tu u ovom trenutku. I to upoznavanje je bilo toliko slučajno, da me je jednostavno motivisalo da se pokrenem iz ove bosanske pasivnosti. Čeka me svijet vani. Moram da radim ono što me ispunjava. Moram da iskoristim ono što mi je dato. Moram da ponudim ljudima više. Znam da to mogu! Znam da to može svako samo kad se upali ta mala iskrica, ta spoznaja da čovjek ima puno više potencijala nego što iskorištava. Znam da je ovaj post puno drugačiji od dosadašnjih, mogla bih reći, više filozofski, ali se iskreno nadam da će i možda nekoga od vas navesti da se malo preispitate šta očekujete od sebe i trugih, da ne trpite više ono što loše utiče na vaše dobro raspoloženje.
22.05.2015.

And I'm thinking 'bout how people fall in love in mysterious ways. Maybe just the touch of a hand...

Život mi ovih dana baš liči na ringišpil. Ne ringišpil. Liči mi na Dragon Khan (znat će oni koji su bili na maturalnoj u Španiji). Idemo gore, pa dole, pa naglavačke, pa se uspravimo. Jedna od novosti vezanih za dio "idemo gore" je ta što sam se čula/vidjela sa A. Stvarno je prošlo previše vremena, a odnos s njim je onaj tip odnosa, znate... Sa nekim osobama se ne morate čuti mjesecima, ali kad se čujete, nastavljate tačno ondje gdje ste stali. Bože, kako mi je nedostajao onaj osmijeh, onaj slatki naglasak, i ona njegova moć da me drži nasmijanom u svakom sekundu. Prije toga sam dosta razmišljala o tome kako možda sve preuveličavam kad je on u pitanju, ali mi je ovaj razgovor pomogao da shvatim kako stvarno ne mogu da zatvorim usta od onog pravog, iskrenog osmijeha. Kaže mi da se nisam uopšte promijenila. Nije ni on. Još uvijek je to onaj A. koji tačno zna šta reći u kojem trenutku i koji sitnicama pokazuje puno. Čega se sve sjeća... Baš neki dan mu govorim kako volim kad 'man wears a suite'. Gledam kod njega na pozadini odijelo. You're so damn cute, man! I nakon dugo vremena sam čula riječi koje su mi tako nedostajale, koje nije niko mogao da kaže na način na koji on kaže.

 photo large 6_zpsniqvfg5f.jpg

O ovim dijelovima "idemo dole" ne želim da pišem. Zašto na to da uopšte trošim riječi? To nek ide u zaborav. Idemo opet gore... Najbolja drugarica i ja ovog ljeta osvajamo zajedno morsku obalu. Već predosjećam da tu neće biti mjesta ni za šta osim za lijepe trenutke. Baš se veselim tome! Možda je i do ovog dana što se osjećam ovako. Možda ako samo usija sunce, možda će ono umanjiti sve te brige. Moramo se držati ovih lijepih momenata da bismo preskočili sve "kuke" koje nam podkačaju zavidni ljudi. To svakako niste vi, moji bloggeraši. Sa vama je tako lako.
17.05.2015.

Sometimes you don't see that the best thing that's ever happened to you is sitting there, right under your nose

Osjećam se čudno. Još mi je gore što baš kad se osjećam čudno imam i tu neizmijernu potrebu da pišem postove. Onda kad se vratim unazad, kad želim da osvježim uspomene, shvatim da je ovaj blog više riznica nekih mojih lomljava, premišljanja, zaključivanja, nego što je arhiva nekih događaja. Ali, opet se lijepo vratiti i nasmijati se svojim tada-tako-užasnim-i-velikim brigama.

Upravo sam odgledala Love, Rosie. Prvih pola sata sam razmišljala zašto bi mi neko pobogu trebao preporučiti ovaj film?! Bilo mi je krivo i što sam mamu upetljala u cijelu tu besmislenu radnju. Znaš kao ono kad cura bježi od nekoga i onda se krije iza kolica, pa povuče za sobom još čitavu kolonu bicikala i pocijepa haljinu, ostavši gola pred momkom koji joj se sviđa od osnovne škole. Eh, ne baš tako, ali shvatate poentu. Uglavnom, film sam završila u suzama. Ja jednostavno ne mogu da shvatim kako se to živi s uspomenama. Morala bih potražiti neki kurs, životnu školu, koja bi me naučila kako da barem ne razmišljam koliko je teško drugim ljudima da žive sa uspomenama. Mislim na one lijepe, ali koje ne možete proživljavati ponovo sa ljudima s kojima ste ih nekada dijelili.

Sva protekla dešavanja su me nekako podstakla da nekim ljudima puno više pokazujem koliko su bitni i koliko znači kad osjetiš na svojoj koži nečiju dobrotu. U samo tri dana sam profiltrirala najuži krug prijatelja, izbjegla grešku koja bi me koštala odnosa sa jednom od meni najbitnijih osoba na svijetu i dobila sam motiv da uspijem u svojim snovima. Do sada sam imala snove, ali sam bila isuviše pasivna. Ali snovi su, ljudi, sve! Baš ono: "Šta je čovjek bez snova?" Nije živ. Konstantna težnja ti omogućava da osjetiš da dišeš, a ne da to činiš mehanički. Kako je samo lijepo imati mogućnost sve ovo sažeti u rečenice koje imaju smisao, u poređenju sa zbrkom u mojoj glavi. A sada, laka vam noć, bloggeraši.

 photo large 15_zpsnlzz5ic6.jpg

Stariji postovi